Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj

Sv. Hilarije živio je u burno doba IV. stoljeća, kad su kršćanstvo razdirale žestoke arijanske prepirke. Iako je I. opći sabor u Niceji godine 325. osudio arijansku nauku i jasno definirao da je Krist Bog, arijanci nisu mirovali, već su svoju zabludu širili dalje, a pridobivši za se i careve nemilo su progonili one koji su bili vjerni nicejskoj vjeroispovijesti i pravovjerju. Žrtva tih progona bio je i sveti Hilarije, biskup Poitiersa u Galiji, današnjoj Francuskoj. On se rodio oko godine 315. u uglednoj poganskoj obitelji u Poitiersu.Uz njegovu kolijevku stajahu bogatstvo i moć, ono što svijet veoma mnogo cijeni. Kad je došao do uporabe razuma, dadoše ga u škole pa je tako primio najveću izobrazbu svoga vremena. U zreloj dobi oženio se te imao kćerku. Upoznavši kršćanstvo dao se sav na studij Svetoga pisma. Što se više u nj udubljivao, to je snažnije uviđao svu prazninu poganskoga pogleda na svijet. Kao čovjek koji je iskreno tražio istinu povukao je posljedice pa se sa ženom i kćerkom dao krstiti i tako postao vatren kršćanin. Po sakramentima krštenja i potvrde primio je toliko nebeskoga svjetla da se svim silama stao boriti protiv poganstva i protiv arijanskog krivovjerja. Borio se ne samo riječima i spisima, već što je kudikamo važnije, i čitavim svojim neporočnim životom koji je bio u skladu s onim što je vjerovao.

U kršćanskoj općini Poitiersa Hilarije je stekao toliki ugled da ga je Božji narod nakon smrti svoga biskupa izabrao za njegova nasljednika i tako je Hilarije primio i puninu svećeništva i apostolske odgovornosti. Njegova je žena, međutim, s njegovom privolom stupila u samostan. Kao biskup Hilarije se još više suprotstavljao krivovjernim arijancima. U otpalom biskupu grada Arlesa Saturninu zadobio je najljućeg i najzlobnijega neprijatelja. Taj ga je oklevetao na carskome dvoru pa ga je nasilni car Konstancij godine 359. prognao u Malu Aziju. No, sveti biskup ni tu nije mirovao već se i dalje borio protiv zabluda. Proučavao je istočne crkvene oce i povezao se s braniteljima pravovjerja na Istoku. Postao je veoma glasovit pa je na povratku iz progonstva bio posvuda slavljen i svečano dočekan. Arleski metropolit Saturnin, režimski čovjek, zaražen krivovjerstvom, želio je svu Galiju privesti arijanstvu, ali je na sinodi u Parizu najviše Hilarijevom zaslugom bio osuđen i svrgnut. Borbe i progoni pospješili su i Hilarijevu smrt i on umre godine 367. slavljen kao “Atanazije Zapada”, naime, kao što je sv. Atanazije bio prvoborac protiv arijanstva na Istoku, tako sv. Hilarije na Zapadu.

Sv. Hilarije je bio dubok mislilac, vrstan teolog i dobar poznavalac Svetoga pisma. Glavno mu je djelo O Trojstvu, u 12 knjiga, napisano u progonstvu, a po sudu mnogih to je najsolidnije djelo protiv arijanstva. Napisao je i vrijedan komentar Evanđelju sv. Mateja te Raspravu o otajstvima. To je djelo prevedno i na hrvatski jezik i izdano u sklopu zbirke Crkveni oci i pisci. Sv. Hilarije bio je i pjesnik. Pjevao je himne. Njegova je velika zasluga što je upoznao vrijednost himna i prenio ga na latinsko crkveno tlo. Papa Pio IX., na molbu pokrajinskoga sabora u Bordeauxu, proglasio je sv. Hilarija godine 1851. crkvenim naučiteljem.

Izvor: http://sveci.net