Sv. Martin iz Porresa

Rođen je 1579 u Limi, u Peruu, od španjolskog viteza Juana i oslobođene crnkinje Ane Velasquez. Martin je svjedok bolno poniženoga crnačkog pučanstva u Novome svijetu.

Bio je pomoćnik brijača kad je zaiskao da bude primljen u Red propovjednika. Određen za brata suradnika u samostanu Gospe od Ružarija u Limi, svečane je zavjete položio 1603. Jednostavan, skroman i duboko pobožan, određen za manje cijenjene službe, bio je od Boga uzvišen nebeskim darovima i karizmom.

Gorio je pobožnošću prema euharistijskom otajstvu i Otkupiteljevoj muci, bio predan djelima ljubavi prema siromasima, osobito bolesnicima, a volio je i životinje. Zaslužio je da bude proglašen zaštitnikom braće suradnika. Rado je postio, činio oštru pokoru i molio, osobito noću, po Isusovu primjeru. Iz molitve je crpio svjetlo koje je osvjetljavalo njegove pouke o kršćanskoj vjeri.

Preminuo je u Limi 3. studenoga 1639. Grgur XVI. proglasio ga je 1837. blaženim, a Ivan XXIII. svetim 6. svibnja 1963. Martin privlači srca svih stanovnika Južne i Sjeverne Amerike, ne samo zbog osobite jednostavnosti – koja je po sebi privlačna -nego što je i sam postao znakom.

Iz Akta Opće skupštine u Quezon Citvju 1977.

Apostolat braće suradnika

Dominikanska kuća svojim postojanjem mora biti sveto propovijedanje i evanđeosko svjedočenje, kao što prvi učenici “bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko… Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda”. Kuća mora imati obilježje prirodnog i bratskog prihvaćanja.

S ljubavlju i zahvalnošću sjećamo se rada i predanosti mnoge braće suradnika koji naše kuće čine kućama bratstva i uzajamnog prihvaćanja. Ne smije se prezirati ili podcjenjivati nikakav posao jer je sam Krist došao na svijet da služi, a ne da bude služen. Osim toga, treba reći da, ako nismo svi mi spremni radosno služiti jedan drugome, onda nemamo ništa zajedničko s Kristom.

Naše Konstitucije svoj braći nameću odgovornost da se brinu o potrebama drugih. Prema tome, materijalno služenje zajednici samo po sebi ne određuje zvanje brata suradnika; osim toga, taj mu posao ne treba dodjeljivati jedino zato što se nijedna klerička osoba njime ne bavi.
Premda braća suradnici rado preuzimlju najveći dio toga posla, ipak je potrebno da nailaze na pomoć i suradnju sviju.

Drugi vatikanski sabor govorio je o mnogim načinima kako nezaređene osobe mogu surađivati sa svećenicima u raznim službama koje se za Krista obavljaju u Crkvi. Stoga je prije svega potrebno potruditi se da se za to pronađu mogućnosti u našim zajednicama.

U cijelom Redu ima braće suradnika koji imaju punog udjela u teološkim istraživanjima, u katehezi, duhovnom savjetovanju, pripravi za sakramente, a da ne govorimo o samom svjedočanstvu kršćanske prisutnosti.

Sveti je Dominik želio da u zvanje braće suradnika uključi i posao upravljanja i karitativnu djelatnost, čime bi Red na poseban način ispunio evanđeosku obvezu prema siromasima. Kroz brigu za siromahe i potrebne sveti Martin de Porres ispunio je svoje zvanje – ne snizujući se, nego kao jedan od njih, postavši tako uzor cijelome svijetu u službi “tim malenima” u ime Kristovo.

U današnjem svijetu nisu dovoljni pojedinačni čini dobrotvorne ljubavi; karitativna se djelatnost mora organizirati, i mora se svojski zalagati za pravednost. Danas možemo vidjeti da braća suradnici pokazuju prisutnost Crkve i Reda na područjima gdje zaređeni službenici ne mogu raditi s istim učinkom i uspjehom: među zatvorenicima, među doseljenicima, među mladima.

Naša braća suradnici rade kao profesori i tehnički nastavnici u školama, kao voditelji u udrugama djece i mladih, kao pomagači i nadglednici uvjetno kažnjenih, kao socijalni djelatnici te na mnogo drugih načina. U zemljama u razvoju te u pretkršćanskim ili pokršćanskim društvima te službe mogu imati velik uspjeh, i zato ih preporučujemo i potičemo braću da postanu svjesni tih mogućnosti.

Izvor: blog.dnevnik.hr