Katedra sv. Petra
Blagdan Katedre svetog Petra, inače slabo znan svijetu, slavi se još od IV. stoljeća u Rimu kao znak snage i zajedništva Crkve sazidane na apostolu Petru.
O snazi koju sva stoljeća ni napasti Zloga ne uspijevaju srušiti, najistinitije svjedoče i potvrđuju Isusove riječi upućene Petru kada mu, kako nas sveti Matej izvještava govori:
„Ti si Petar- Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima”
Tko god želi razumjeti, lako će shvatiti da se ove Kristove riječi obistinjuju u Petrovoj osobi i njegovoj ulozi prvog vrhovnog pastira Crkve – pape. Istinitost iz usta same Istine potvrđuju se otada kroz naraštaje kršćana koji su se smjenjivali, pape koji su ih vodili i jedinu Crkvu koja ne samo da opstaje nego živi, cijelim svojim duhom.
Stijena Crkve koju simbolizira čovjek od krvi i mesa, pokazala se nesalomljivom i u Petru naših dana, papi Benediktu XVI. koji je bez obzira na spletke svijeta, nadahnut samo duhom nebeskog svijeta kojem težimo donio odluku o svom povlačenju. Svjetski mediji u toj su odluci, kada se uzme prosjek njihovih izvještaja, čast izuzecima, vidjeli jedno veliko – ništa. Ništa, jer im njihova trka za senzacijom i prodajom nije dopustila uvidjeti pravu važnost i veličinu ove odluke. Ne, oni su se radije poveli za tričarijama poput nekakvih proročanstava, urota, lobija različitih organizacija i udruženja, tajni rimske kurije, financijske moći Vatikana, papinog zdravlja…i najbolje od svega, klađenja u sljedećeg papu. Kada se već kladimo na konjske utrke i nogometne rezultate, zašto ne bi i u Pastira Crkve.
Daj Bože da se naposljetku, nakon završene konklave, po uzoru na spomenuti nogomet ne posegne za pisanjem o namještanju „utakmice“. To bi tek bio vrhunac.
No tome se ne treba čuditi, kako očekivati od urednika koji od svojih novinara traže trku za materijalnim prepoznavanje i davanje važnosti duhu. A upravo se samo duhom može pravilno razumjeti odluka o odlasku sa Petrove stolice. Papa ju je, kako je sam istakao donio nakon duboke, recimo to tako, suradnje sa Kristom, kroz molitvu, post, kontemplaciju, predavanje Njegovoj volji. Tu bi svakom propitivanju a pogotovo izvrtanju trebao doći kraj, jer vaganjem papinih priječi,važemo ispravnost Božjih poteza.
Benedikt XVI. se prepustio Božjoj volji, ona sada za njega i Crkvu ima neke druge naume, no i svojim zadnjim pastirskim potezima, svome je stadu održao nekolike važne petrovske lekcije.
U svom kršćanskom pozivu svatko od nas mora zadržati hrabrost pred ovim svijetom koji sve što je od Boga želi uništiti, istjerivanjem Krista iz škola, ustanova, zakona, pa i iz obitelji. Benedikt nas poziva sve, ne da okamenimo svoju vjeru već da ju čvrsto poput stijene usadimo u svoja srca i svjedočimo životom. Pa i onda kada se čini isplativijim prijeći na drugu stranu koja blješti. Ali samo na tren.
Da se ne bi poveli za tim lažnim sjajem, papa nas ovim potezom podsjeća i na temeljnu kršćansku krepost poniznosti. Ovaj svijet nudi toliko toga, no ne smijemo se zavesti i dopustiti moći i egu da nas zavedu. Bilo da smo materijalno bogati ili siromašni. Sve što blagujemo i čime raspolažemo Božji je dar i milost, posuđena za život ovdje na Zemlji. Mi nismo vlasnici ničega, zemlje koja nas hrani pa ni života koji imamo, tek smo privremeni upravitelji tih dobara. O nama ovisi hoćemo li biti vjerni ili loši upravitelj. Toga moramo biti svjesni dok donosimo svakodnevne odluke, ali i prilikom svakog udahu zraka; tako ćemo zadržati poniznost koja krasi papu u njegovom pokoravanju volji Božjoj.
Pokoravanje volji Božjoj, predavanje svake svoje odluke, plana, budućnosti Njemu, i tome nas uči ovaj čin Svetoga Oca. Od sitnog i prirodnog pridodavanja onog lijepog „ako Bog da“ svakom našem potezu do stavljanja njegove volje ispred naše u odlukama presudnim za vlastiti život.
Hrabrost pape Benedikta uči nas još puno više od onoga što može primiti tekst ovog papira, no spomenuti ćemo još nešto. Uči nas boriti se. Blaženi kardinal Alojzije Stepinac jednom je rekao „Bog ne trpi one koji miruju a predodređeni su na borbu“. Uzoriti kardinal hrvatskog naroda nije pritom mislio na borbu oružjem, šakama niti pogrdnim riječima već na duhovnu borbu koju hrane kreposti kršćanstva, vjera, ufanje i ljubav. Sa to troje zajedno, svaka je kušnja vježba čvrstoće, a svaki poraz uvod u pobjedu. Pobjedu koja se vojuje hodeći putem Istine i Života i svjedočenjem vjere i pripadnosti Kristu vlastitim primjerom. Biti kršćaninom u današnjem svijetu nije nikad bilo nepoželjnije, no Petar naših dana nadahnut Duhom poziva nas da hrabro opravdamo svoje poslanje. Naoružani Kristom, svi smo predodređeni za takvu borbu.
Postupak Benedikta XVI. tomu je najbolji primjer, ono što je svijetu poraz, pobjeda je pred Bogom jer Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube.
Na dan Katedre Svetog Petra i u ovim za Crkvu važnim trenucima razmislimo o tome i potražimo u molitvi hrabrost za izazove s kojima se suočavamo kao dionici Stijene koju je utemeljio Krist. I u svemu tome, ne zaboravimo u toj molitvi predati Božjoj milosti poniznog Oca Benedikta XVI. i njegovog nasljednika kojega će ne sumnjamo, Duh Sveti odabrati, nadahnjivati i voditi kroz sve odgovornosti i izazove njegove službe.
Izvor: zupa-gospeodzdravlja.com