Savršena i potpuna posveta samoga sebe Presvetoj Djevici

Ova, dakle, pobožnost sastoji se u tome da se potpuno predamo Presvetoj Djevici, da tako budemo po njoj potpuno Isusovi. Imamo njoj pokloniti: svoje tijelo sa svim njegovim osjetilima i udovima; svoju dušu sa svim njezinim moćima; sva izvanjska dobra, tzv. dobra sreće, sadašnja i buduća; svoja unutarnja i duhovna dobra, a to su naše zasluge, kreposti i naša dobra djela, prošla, sadašnja i buduća. Jednom riječju, sve što imamo u redu naravi i u redu milosti, i što bismo mogli ubuduće imati u redu naravi, milosti i slave. I to bez ikakva ograničenja, ne izuzevši ni jednog novčića, ni dlake, ni najmanjega dobra djela, i to za svu vječnost. Zapravo, ne smijemo tražiti nikakve druge nagrade za taj naš dar i službu, niti joj se nadati, do jedine časti što pripadamo Isusu po Mariji i u Mariji, sve kad ova ljubezna Gospodarica ne bi bila, kao što jest vazda, najvelikodušnija i najzahvalnija od svih stvorova.
Ovdje treba napomenuti da u dobrim djelima koja činimo, imamao dvije stvari: naknada i zasluga, to jest naknadna ili isprosna vrijednost i zaslužna vrijednost. Naknadna ili isprosna vrijednost nekog dobrog djela jest sami dobri čin, ukoliko njime zadovoljavamo kazni za grijehe ili postižemo koju novu milost. A zaslužna vrijednost ili zasluga, jest dobri čin ukoliko zaslužuje milost i vječnu slavu. Mi, eto, ovom posvetom poklanjamo Presvetoj Djevici svu naknadnu ili isprosnu i zaslužnu vrijednost svojih dobrih djela. Drugim riječima, dajemo joj naknade i zasluge svih svojih dobrih djela. Dajemo joj svoje zasluge, svoje milosti i svoje kreposti, ne da ih podijeli drugima (jer su naše zasluge, milosti i kreposti, pravo govoreći, neotuđive. Jedini je Isus Krist, postavši našom jamčevinom kod Oca, mogao nama podijeliti svoje zasluge), nego da nam ih ona sačuva, umnoži i uljepša, kako ćemo to poslije rastumačiti. No svoje joj naknade dajemo da ih udijeli kome joj je drago i na veću slavu Božju.

Iz toga slijedi:
1. Ovom pobožnošću dajemo Isusu na najsavršeniji način, naime, preko Marijinih ruku, sve što mu možemo dati, i to mnogo više nego po drugim pobožnostima, u kojima mu dajemo ili dio svoga vremena, ili dio svojih dobrih djela, ili dio svojih naknada i mrtvljenja. Ovom smo pak pobožnošću dali i posvetili sve, pa i samo pravo da raspolažemo svojim nutarnjim dobrima i naknadama što ih od dana do dana zadobivamo dobrim djelima. Takvo što ne čini se ni u jednom od redova. Redovnici daju Bogu dobra sreće, zavjetom siromaštva; tjelesna dobra, zavjetom čistoće; svoju volju, zavjetom posluha, a katkada i tjelesnu slobodu, zavjetom klauzure. Ali ne daju Bogu slobodu ili svoje naravno pravo raspolaganja vrijednošću svojih dobrih djela, niti se lišavaju, ukoliko je to moguće, onoga što kršćanin ima najskuplje i najdragocjenije, to jest vlastitih zasluga i vlastitih naknada.
2. Osoba koja se je tako dragovoljno posvetila i žrtvovala Isusu po Mariji, ne može više raspolagati vrijednošću nijednoga svoga dobroga djela. Sve što dobro trpi, misli, govori i čini, pripada Mariji, da time raspolaže po volji svoga Sina i na njegovu veću slavu. Naravno da ta ovisnost ništa ne smeta staleškim obvezama, koje netko ima sada ili će ih imati ubuduće: na primjer, obvezama nekog svećenika koji, po službi ili inače, mora namijeniti za određenu osobu naknadnu ili isprosnu vrijednost svete Mise; jer svoj dar Mariji prikazujemo samo prema Božjim odredbama i prema svojim staleškim dužnostima.

Posvećujući se Presvetoj Djevici, mi se, ujedno, posvećujemo i Isusu Kristu: Presvetoj Djevici kao savršenom sredstvu koje je Isus odabrao da se sjedini s nama i nas sjedini sa sobom; a našemu Gospodinu kao svome konačnom cilju, kojemu dugujemo sve što jesmo, jer je on naš Otkupitelj i naš Bog.

Izvor: http://www.monfortanci.com/Rasprava_o_pravoj_poboznosti.html#MARIJA_U_BOZJEM_PLANU_SPASENJA_I_U_ZIVOTU_CRKVE