Došašće (lat. Advent)

Došašće ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božića i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremenâ (Sudnji dan). Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem.

Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drukčije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića.

Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.

Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan “Slava” u misi, da bi taj tipično božićni himan (“Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje…!”) jače odnjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božić). U došašću su svakog jutra “zornice” puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice “Padaj s neba roso sveta”, “Poslan bi anđel Gabrijel” i mnoge druge.

ADVENTSKI VIJENAC

U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i – najvažnije – u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi “cvjetni aranžman” u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.

Stariji će se sjetiti da “kod nas ranije nije bilo toga vijenca”. Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih desetak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svudašnji. No i tamo je došao tek poslije prvog svjetskog rata; “prenesen je” iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postepeno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist – svjetlo).

Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti da preraste u ukras, a izgubi simboličnost i snagu poziva na božićnu pripravu.

ZORNICE

Advent kao početak crkvene godine i predbožićno vrijeme zahtjevno je jer u njem ima dana posta, tj. odricanja od hrane. dana nemrsa, tj. dana kad se ne jede meso; nekoć je nemrs bio u sve radne dane adventa. I mise zornice imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četiritjednog trajnog odricanja od sna.

Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Drugi narodi, pa ni slavenski, nisu našli za te rane mise, odjevene u čar i tegobe zime, vlastito ime već ih nazivaju latinskim imenom Rorate. Slaveći te mise narod je stvorio osobite adventske pjesme. I one su plod hrvatskog vjerničkog duha, bogate sadržajem, jer prepjevaju proročanstva biblijskih proroka o Kristovom dolasku, a napose ulogu Djevice Marije nazivajući je najljepšim imenima zbog njezine majčinske uloge u Isusovom dolasku. Isusova majka je uz pokornika sv. Ivana Krstitelja glavna osoba koju Crkva predstavlja kao vodiča u božićnoj pripravi. Ona ukazuje da za Božić Bog dolazi čovjeku ali da i Bog očekuje čovjekov dolazak. Otkriva to Marijin pohod Elizabeti, majci Ivana Krstitelja. Taj pohod govori da Bog dolazi k čovjeku, ali i po čovjeku želi doći drugome čovjeku. Marija je puna Boga, nosi ga u utrobi, a krenula je na putove ljudi, do Elizabete. Tako je primjer za pun doživljaj Božjeg došašća, ali je i sama postala došašće ljudima.

Izvor: www.zupa-cernik.hr