Razmatranje o Velikom tjednu

Tragedijom Kristove Muke ispunja se naš vlastiti život i povijest svega čovječanstva. Veliki se tjedan ne može svesti na puko sjećanje, jer u njemu nam je predočeno otajstvo Isusa Krista, koje se nastavlja u našim dušama; kršćanin ima biti alter Christus, ipse Christus,drugi Krist, sam Krist. Krštenjem je svaki čovjek postao svećenik svog vlastitog bivstvovanja, tako da prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu (1 Pt 2,5), da svaki svoj čin ostvari u duhu
poslušnosti prema božanskoj volji i da se tako nastavi poslanje Bogo-čovjeka. (…)

Sada, dok je riječ o onim trenucima Kalvarije u kojima je Isus već bio mrtav i dok još nije nastupio njegov slavni trijumf, nadaje nam se dobra prilika da preiskušamo svoju želju za kršćanskim životom i želju za svetošću, da jednim činom vjere odgovorimo na svoje slabosti i da s povjerenjem u Božju moć donesemo odluku da ćemo staviti ljubav u prilike našeg svakodnevnog života. Iskustvo grijeha mora nas zaboljeti i dovesti do zrelije i dublje odluke da budemo vjerniji,
da budemo zaista sjedinjeni s Kristom i – bilo to kako bilo – da ustrajemo u onom svećeničkom poslanju koje je On naložio svim svojim učenicima bez razlike, i koje nas pokreće da budemo sol i svjetlo svijeta (usp. Mt 5,13-14).

Mora nas ponukati da se udubimo u neizmjerje ljubavi Božje

Pomisao na Kristovu smrt pretvara se u poziv da sasvim iskreno pristupimo k svojim redovnim dužnostima i da ozbiljno shvatimo vjeru koju ispovijedamo. Veliki tjedan stoga nije neki u zagrade stavljeni posvećeni umetak unutar cjeline života koji pokreću samo zemaljski interesi; Veliki tjedan mora nas ponukati da se udubimo u neizmjerje ljubavi Božje, tako da bismo je riječju i djelima mogli objaviti ljudima. (…)
Život, sama duša ono je što Gospodin ište. Ako smo tašti i mislimo samo na našu vlastitu udobnost, ako život drugih pa i cijeli svijet samo doživljavamo u odnosu na sebe, onda nemamo pravo da se zovemo kršćanima i da se držimo za Kristove učenike. Potrebno je predanje djelima i istinom, a ne samo riječima (1 Iv 3,18). Ljubav prema Bogu poziva nas da na sebe uzmemo križ, da na svojim ramenima osjetimo teret cijeloga čovječanstva i da prema životnim uvjetima svoga staleža i svog rada ispunimo ujedno jasne i ljubazne zamisli volje našega Oca. Gospodin nastavlja dalje: Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik (Lk 14,27).

Prihvatimo bez straha volju Božju, čvrsto odlučni da ćemo cio svoj život izgraditi prema nauci i zahtjevima svoje vjere. Sigurno ćemo naići na patnju, borbu i bol, no ako mi zaista vjerujemo, nikada se nećemo osjećati nesretnima. U samom bolu, pa čak i u klevetama, doživjet ćemo sreću, koja nas nuka da ljubimo druge, tako da i oni sudjeluju u našoj nadnaravnoj radosti.

Simbol Otkupljenja
Ne smijemo na to zaboraviti: u svim ljudskim djelatnostima trebaju nam muškarci i žene s Križem Kristovim u svom životu i djelovanju; s Križem uzdignutim, vidljivim, okrepljujućim; simbolom mira i radosti, simbolom Otkupljenja, jedinstva ljudskog roda, ljubavi koju je Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti, Presveto Trojstvo imalo i nastavlja imati za čovječanstvo.

Sv. Josemaria Escriva